<p><span style="color: rgb(19, 19, 19);">Dvodijelni dokumentarni film „Pucajte, ja i sad držim čas“, u produkciji Federalne televizije priča je o obrazovanju tokom 1.425 dana opsade Sarajeva. Naime, u periodu od 05.04.1992. - 29.02.1996. obrazovnim institucijama su nanesene velike ljudske i materijalne štete kroz stradanja, raseljavanje i odlazak nastavnog kadra, te devastiranje zgrada i opreme škola. To nije spriječilo da 3.000 djece ima redovno školovanje u vremenu rata. Nastava se odvijala na punktovima koji su uglavnom bili u skloništoma, haustorima, stanovima, privatnim kućama, podrumima, pa čak i apotekama. Neki punktovi su imali i po nekoliko prostorija koje su jedna od druge, bile odvojene folijama. Zime su bile teške i učenici su donosili po jednu cjepanicu za grijanje. Određeni su koordinatori koji su organizovali nastavu, predmetne profesore, učionice i sredstva za rad. Punktovi su često i gađani. Tako su 9. novembra 1993. godine, učiteljica Fatima Gunić i učenici Adis Mujalo, Vedad Mujkanović i Feđa Salkić, od posljedica granatiranja, poginuli u improvizovanoj školi u sarajevskom naselju Alipašino Polje. Tom prilikom su ranjeni 23 učenika. Neki od preživjelih su danas uspješni ljudi. Tokom opsade Sarajeva, egzistirale su i 23 srednje škole i svi fakulteti današnjeg Univerziteta u Sarajevu. Ovo je važan dokument o ženama koje su ostavljale svoju djecu, roditelje i pod kišom granata vraćale svjetlo u podrumske učionice. U podrumu su učenicima pričale, pjevale, pisale, vraćale nadu , davale sve od sebe da najmlađi, bar na trenutak, mislima izađu iz ratnog užasa. Proces obrazovanja u opkoljenom Sarajevu jedinstven je simbol hrabrosti i otpora. Upravo, ovaj dokumentarac svjedoči o nevjerovatnim uspjesima koje su postigli sarajevska djeca i tinejdžeri zajedno sa svojim učiteljima i nastavnicima. Autorica: Arijana Saračević Helać Snimatelj: Igor Ciković Montaža: Dževad Skenderović</span></p>
<p>Dokumentarni film o ratnom komandantu Specijalne jedine MUP-a RBiH Draganu Vikiću priča je o čovjeku koji je 5. aprila 1992. godine, u Skupštini BiH, javno i u živom TV prenosu, pozvao građane na odbranu od agresije. Njegov poziv za odbranu Sarajeva, bio je prijelomni historijsku trenutak za BiH. Raspoloženje građana pretvorilo se u odlučnost za otporom. Taj javni poziv građanima da brane grad, i sa današnje distance, pokazuje se kao najracionalniji potez.</p>
<p>"Maglaj - rat i mir" je dokumentarni film Misije OSCE/OEBS/OESS-a u Bosni i Hercegovini. Glavni protagonisti dokumentarnog filma su trojica bivših vojnika iz proteklog rata iz Maglaja (Rizo Salkić, Boro Jevtić i Marko Zelić), koji su se borili na suprotnim stranama tokom rata od 1992. do 1995. godine. Film daje prikaz proteklog rata u Maglaju kroz prizmu ispovijesti ova tri ratna veterana koji daju svoje viđenje proteklih događaja sa naglaskom na ono što ih spaja a ne razdvaja.</p>
U pitanju je historijska sjednica nekadašnjeg Predsjedništva SFRJ iz polovine marta 1991. godine i hrabra odluka bosanskohercegovačkog predstavnika Bogića Bogićevića te njegovo čuveno „ne“. Bio je to ključni glas protiv uvođenja vanrednog stanja u bivšoj državi. Naime, tada je vojni vrh formalno predlagao podizanje borbene gotovosti, ali je stvarni cilj bio uvođenje vojne uprave u Sloveniji i Hrvatskoj, te rušenje političke garniture u Makedoniji i BiH. Ova priča, kroz dvije epizode, detaljno se bavi političkim okolnostima u BiH i tadašnjoj Jugoslaviji u podmukloj pripremi vojnog udara. Autorica serijala: Arijana Saračević-Helać, reditelj: Himzo Mihaljević, snimatelj: Igor Ciković.
Dokumentarni film Heroji podsjeća na čuveni bosanskohercegovački inat i čudo našeg otpora koje nije opisano u udžbenicima. Priča o devet dobitnika najvećeg ratnog priznanja, Orden heroja oslobodilačkog rata, otkriva šta je zaista značilo „izuzetno junaštvo i samoprijegor“ u suprotstavljanju agresiji na RBiH. Kakav profil ljudskog bića su bili oni koji su na sebe preuzeli organizaciju prvog i ključnog otpora naše države? Otvaramo priču i o nekim intimnim osobenostima koje su ovi junaci morali imati da bi „suborcima i građanima služili kao primjer, podstrek i dodatni motiv“ dajući sebe za sve nas. Film otkriva kako i sami svjedoci na osnovu čijih sjećanja spajamo mozaik temelja naše zemlje ponekad imaju osjećaj da govore o nestvarnim veličinama kakve se nerijetko pripisuju božanstvima iz legendi koja su uspjela nešto što niko drugi ne bi mogao. U zemlji iz koje cijele porodice svakodnevno odlaze u bolje sutra, posthumno dodijeljeni ordeni za dobrovoljno utkane živote u temelje naše zemlje treba da nas podsjete da ne tražimo osvetu nego pravdu kroz kazivanje istine da bismo mogli bolje sutra imati na svom pragu.
Kroz ovaj dokumentarni serijal pokušali smo napraviti jedan novi pristup, prije svega sa stanovišta referentne naučne procjene, baveći se uzrocima, ali i posljedicama Dejtonskog sporazuma. Analitičkim pristupom smo pokušali odgovoriti da li ovo što živimo danas stvarno liči na "mir" kojemu su se nadala sva tri konstitutivna naroda u BiH. Da li je ovo država kakvu su građani ove zemlje željeli? Možda se neki danas mogu fizički vratiti na adrese svojih predratnih prebivališta, ali taj je povratak, bez mogućnosti da se normalno živi i radi, licemjerna utopija. I naročito, zašto se Dejtonski sporazum, koji jeste zaustavio rat, ali koji je isto tako kroz sljedećih 25 godina još više produbio podjele ove zemlje, i dalje primjenjuje i tumači na različite načine. Autorica: Arijana Saračević Helać
Nihad Nino Ćatić je novinar iz Srebrenice čiji posmrtni ostaci još uvijek nisu pronađeni. U toku rata se iz ovog grada svakodnevno javljao i informisao javnost o stradanju. Posljednji put se javio 10. jula 1995. očajnički moleći da se pomogne Srebrenici. Posljednji put je viđen 11. jula 1995., nakon čega mu se gubi svaki trag… Bol onih koji su ostali iza njega nikada nije prestala. Njegova majka Hajra Ćatić strahuje da će umrijeti, a da svog Ninu neće ukopati. Dokumentarni film "Nino" autora Almira Šećkanovića, emitovan je 11. jula u programu O kanala.
U haotičnim danima koji su vodili ka početku sukoba u Bosni i Hercegovini 1992. godine, tim evropskih posmatrača pokušavao je da spriječi rat. Predvođeni irskim oficirom Colmom Doyleom, taj tim se suočio sa gotovo nemogućim izazovom i očajnički se borio da spriječi širenje sukoba u regionu. Ali u proljeće 1992. godine, kada je proglašena nezavisnost BiH, njihovi napori su propali. Colm Doyle priča o svojim naporima u borbi za mir, pregovorima između Alije Izetbegovića i Radovana Karadžića, otkriva svoju ulogu u situaciji kada je bio kidnapovan Izetbegović i opisuje iskustvo kao svjedok razaranja.
Dokumentarni film "Suđenje Ratku Mladiću" ("The Trial of Ratko Mladic") američkog PBS-a/Frontlinea donosi rekonstrukciju ratnog zločina kroz maratonsko suđenje ovom zločincu i prikazuje krvavu prošlost Bosne i Hercegovine te posljedice užasa koje živimo danas.
Može li se ratni zločinac pomiriti s prošlošću? Kako se vratiti normalnom životu nakon što ste osuđeni za djelo koje je na popisu najgorih – zločin protiv čovječnosti? Esad Landžo je godinama bezuspješno tražio odgovore na ova pitanja. Odlučio je pokušati još jednom. U jesen 2015. godine, gotovo 25 godina nakon početka rata, Esad se vraća kući i na mjesto svog zločina u Bosni. Shvata da mu je to putovanje posljednja prilika da se oslobodi svojih demona i pronađe mir. Mora tražiti oprost od onih koje je izdao i najviše povrijedio, ali i od sebe samoga. Bez oprosta se nikad neće moći vratiti normalnom životu. Za razliku od mnogih drugih ratnih zločinaca, Esad priznaje da nikad nije bio prisiljen počiniti te zločine, a opet ih je izvršio. Svjestan je da se mora suočiti s boli preživjelih i nada se da će im uspjeti pomoći da nastave sa životom. U filmu upoznajemo Esadovu porodicu, žrtve i njihovu rodbinu.
Film Lakonoga prati životnu priču Fahrudina Kučuka, koji u rodnom Sarajevu doživljava najsretnije, ali i najbolnije trenutke. Drugog maja 1992. njegov život dobija potpuno drugi tok i smisao. Lakonoga simbolizuje lik Fahrudinove kćerkice heroine, koja je umnogome odredila njegov život i rad. Fahrudin kroz svoje stvaralaštvo nastoji usrećiti svu djecu svijeta i zaštititi njihova prava, a osnovno je pravo na život.
U noći 25. na 26. august 1992. godine sa srpskih položaja u okolini Sarajeva granatirana je i sapaljena Vijećnica. Prema posljednjem popisu, koji je uradio bibliotekar Duško Toholj pred sami rat, Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine u svom fondu je imala 2.321.000 knjiga. U samo jednoj noći izgorjeli su neprocjenjivi rukopisi, sva štampa između dva svjetska rata, specijalne zbirke i naučna literatura i brojna druga vrijedna izdanja. Radnici biblioteke, zajedno sa građanima Sarajeva, te noći rizikujući vlastite živote, uspjeli su spasiti manje od četvrtine knjižnog fonda, samo dio rijetkih i arhivskih primjerka knjiga i rukopisa koji su danas sastavni dio Nacionalne i univerzitetske biblioteke Bosne i Hercegovine koja se polako obnavlja iz pepela. O Vijećnici kakvu pamte i toj augustovskoj večeri govore pjesnikinje Bisera Alikadić, Ferida Duraković i Adisa Bašić, bibliotekar Duško Toholj, bivša uposlenica Kadira Mujanović, profesorica islamistike Amila Buturović i vatrogasac Omer Šetić. Dokumentarni film „Noć kada su gorjele knjige“ relizirali: snimatelji Almir Čaušević i Vanja Ban, ton majstori Boris Kragulj i Jasmin Sipović, majstori rasvjete Dževed Pašalić i Elvedin Hamzić, montažer Jasmin Nalo i reditelj Himzo Mihaljević. Autorica filma je Alema Kazazić.